I opet poče učiti kod mora, i skupiše se oko njega ljudi mnogi tako da mora ući u lađu, i sjediti na moru; a narod sav bijaše na zemlji kraj mora. Mat. 13, 1. Mar. 4, 36. Luka 8, 4.
I učaše ih u pričama mnogo, i govoraše im u nauci svojoj: Mar. 12, 38.
Slušajte: evo iziđe sijač da sije.
I kad sijaše dogodi se da jedno pade ukraj puta, i dođoše ptice i pozobaše ga.
A drugo pade na kamenito mjesto gdje ne bijaše mnogo zemlje; i odmah izniče; jer ne bijaše u dubinu zemlje: Mat. 13, 20. Mar. 4, 16.
A kad obasja sunce, uvenu, i budući da nemaše korijena, usahnu.
I drugo pade u trnje; i naraste trnje i udavi ga, i ne donese roda. Luka 8, 7.
I drugo pade na zemlju dobru; i davaše rod koji napredovaše i rastijaše i donošaše po trideset i po šeset i po sto. Jovan 15, 5. Kol. 1, 6.
I reče: ko ima uši da čuje neka čuje.
A kad osta sam, zapitaše ga koji bijahu s njim i sa dvanaestoricom za ovu priču. Prič. 2, 1. Prič. 4, 7. Prič. 13, 20. Mat. 13, 10. Luka 8, 9.
I reče im: vama je dano da znate tajne carstva Božijega, a onima napolju sve u pričama biva; 1.Kor. 1, 18. 1.Kor. 2, 10. 1.Kor. 2, 11. 1.Kor. 5, 12. Kol. 4, 5. 1.Sol. 4, 12. 1.Tim. 3, 7.
Da očima gledaju i da ne vide, i da ušima slušaju i da ne razumiju; da se kako ne obrate i da im se ne oproste grijesi.Isa. 6, 9. Isa. 44, 18. Jer. 5, 21. Mat. 13, 14. Luka 8, 10. Jovan 12, 40. Dela. 28, 26. Rim. 11, 8.
I reče im: zar ne razumijete ove priče? A kako ćete sve priče razumjeti?
Sijač riječ sije. Mat. 13, 19. Luka 1, 2. Ef. 3, 8. 1.Pet. 1, 23.
A ono su kraj puta, gdje se sije riječ i kad je čuju odmah dođe sotona i otme riječ posijanu u srcima njihovijem. Mar. 4, 4. 2.Kor. 2, 11. 2.Kor. 4, 4. 1.Pet. 5, 8.
Tako su i ono što se sije na kamenitijem mjestima koji kad čuju riječ odmah je prime s radošću; Jezek. 33, 32.
Ali nemaju korijena u sebi, nego su nepostojani, pa kad bude do nevolje ili ih potjeraju riječi radi, odmah se sablazne. Jov 27, 10.
A ono su što se u trnju sije koji slušaju riječ, Mar. 4, 7.
Ali brige ovoga svijeta i prijevara bogatstva i ostale slasti uđu i zaguše riječ, i bez roda ostane. Psal. 52, 7. Prič. 23, 5. Prop. 5, 13. Luka 18, 24. Dela. 5, 1. 1.Tim. 6, 9. Tit. 1, 11.
A ono su što se na dobroj zemlji sije koji slušaju riječ i primaju, i donose rod po trideset i po šeset i po sto. Rim. 7, 4. 2.Kor. 5, 17. 2.Pet. 1, 4.
I govoraše im: eda li se svijeća užiže da se metne pod sud ili pod odar? a ne da se na svijetnjak metne? Mat. 5, 15. Luka 8, 16. Luka 11, 33.
Jer nema ništa tajno što neće biti javno; niti ima što sakriveno što neće izići na vidjelo. Mat. 10, 26. Luka 12, 2. Dela. 14, 20. 1.Jov. 1, 2.
Ako ima ko uši da čuje neka čuje. Mat. 11, 15.
I govoraše im: pamtite što čujete: kakom mjerom mjerite onakom će vam se mjeriti i dometnuće se vama koji slušate. Mat. 7, 2. Luka 6, 38. 2.Kor. 9, 6. 1.Jov. 4, 1.
Jer ko ima, daće mu se; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima. Mat. 13, 12. Mat. 25, 29. Luka 8, 18. Luka 19, 26.
I govoraše im: tako je carstvo Božije kao čovjek kad baci sjeme u zemlju; Mat. 3, 2. Mat. 13, 24.
I spava i ustaje noću i danju; i sjeme niče i raste, da ne zna on.
Jer zemlja sama od sebe najprije donese travu, potom klas, pa onda ispuni pšenicu u klasu.
A kad sazri rod, odmah pošlje srp; jer nasta žetva. Otkr. 14, 15. Otkr. 14, 18.
I govoraše: kakvo ćemo kazati da je carstvo Božije? ili u kakvoj ćemo ga priči iskazati? Plač. 2, 13. Mat. 11, 16. Luka 13, 18. Dela. 2, 41. Dela. 19, 20.
Ono je kao zrno gorušično koje kad se posije u zemlju manje je od sviju sjemena na zemlji;Mat. 13, 31.
A kad se posije, uzraste i bude veće od svega povrća, i pusti grane velike da mogu u njegovu hladu ptice nebeske življeti. Mal. 1, 11. Otkr. 11, 15.
I takovijem mnogijem pričama kazivaše im riječ koliko mogahu slušati. Mat. 13, 24. Jovan 16, 12.
A bez priča ne govoraše im ni riječi. A učenicima osobito kazivaše sve.
I reče im onaj dan uveče: hajdemo na onu stranu. Isa. 42, 4. Mat. 8, 18. Luka 8, 22.
I otpustivši narod uzeše ga kako bješe u lađi; a i druge lađe bijahu s njim.
I postade velika oluja; i valovi tako zaljevahu u lađu da se već napuni.
A on na krmi spavaše na uzglavlju; i probudiše ga, i rekoše mu: učitelju! zar ti ne mariš što ginemo?
I ustavši zaprijeti vjetru, i reče moru: ćuti, prestani. I utoli vjetar, i postade tišina velika. Jov 28, 11. Jov 38, 11. Psal. 29, 10. Psal. 93, 4. Psal. 107, 23. Psal. 135, 5. Naum 1, 4. Mat. 8, 24. Mar. 9, 25. Luka 4, 39.
I reče im: zašto ste tako strašljivi? Kako nemate vjere.
I uplašiše se vrlo, i govorahu jedan drugome: ko je ovaj dakle da ga i vjetar i more slušaju? Psal. 33, 8. Psal. 46, 1. Isa. 43, 2. Mat. 8, 26. Luka 8, 25. Jovan 6, 19.